Drugi roman V. Woolf (1919.) probija se iz matrice realističnog romana s ljubavnim zapletom poetizirajući pitanja roda, klase i ovisnosti o drugima.

„Iscrpnost teksta proizlazi iz toga što Woolf, pišući ga, još uvijek nije pronašla specifičan narativni izraz koji okvirno uspostavlja u svojem sljedećem romanu, Jakobova soba (1922.), da bi ga kroz ostatak karijere varirala u smjeru aktantske i pripovjedne raznolikosti (Gospođa Dalloway, K svjetioniku, Orlando, Između činova) ili formalne inovacije (Valovi, Godine). Noć i dan se u tom smislu može shvatiti kao vježbenički tekst za izražavanje i razvijanje svih onih tema kojih se dotaknula u prvom romanu, ali kao da je uz to prisutan napor da se njihova umjetnička obrada iscrpi do krajnjih granica, nakon čega će biti potreban prijelaz na drukčiji, modernistički stil pisanja. U tom nastojanju opsežnu ulogu u pripovijedanju ne zauzimaju socijalne okolnosti, kao što je to često slučaj u europskom romanu 19. stoljeća, ili moralne dvojbe koje se tiču društvenog uređenja, što bi se moglo očekivati pogotovo iz engleskog romana 18. stoljeća, iz kojeg Noć i dan vuče tradiciju moraliziranja prožetu humorom. Naglasak pripovijedanja u ovome romanu jest na uspostavi fabularnih situacija, obilježenih dijalogom koji je u tekstu izrazito dobro zastupljen.” (iz pogovora Lovre Škopljanca).