Roman iz 1922. posvećen je bratu poginulom na pragu zrelog života te istražuje mogućnosti spoznavanja, ili bar literarne rekonstrukcije drugog iz fragmenata svakodnevice i sjećanja.

„Tkanje ovoga urbanog teksta koji donosi ulice pune bezimenih hordi ljudi što neprestano promiču kao na filmskoj vrpci razobličeno je kao pod velikim povećanjem. U vizuri što se zahvaća u letu, iz skokova s jednog okvira radnje u drugi, s jedne skupine ljudi na drugu, od jedne svijesti do druge, pripovjedački glas neujednačeno, kao da se oglašuje s različitih pozicija tek komentira procese percipiranja, tonom što se munjevitom brzinom mijenja od podrugljivog do osjećajnog, od razigranog do satiričkog, od zajedljivog do sjetnog, komentira, ali ne izravno prosuđujući ili objašnjavajući život u njegovoj prolaznosti i biti, već ostavljajući čitatelju da radnju promatra kroz raznolike fasete te vizure, ne omogućujući mu da osjeti cjelinu: radnja se uglavnom naznačuje – promjenama položaja ili pokretima ruku likova; konture priče ocrtavaju se ponajprije u izvanjskim dokazima emocija; čak i misli i uspomene poprimaju odliku slikovitosti.” (iz pogovora Marine Leustek).