Posljednji, nedovršeni roman engleske spisateljice propituje probleme kazališne umjetnosti i suočavanja s poviješću, navješćujući Drugi svjetski rat, a donosi ih isprepletene s krhkom mrežom emotivnih odnosa što povezuje niz neobičnih ženskih i muških likova.

„Forma Između činova je, kako se može zaključiti već iz naslova, organizirana tako da „naglasci“ ne padaju na mjesta na koja ih dotadašnja dramaturgija odnosno kompozicija romana obično smješta, dakle u pažljivo konstruirane dijaloške scene. Roman je pun isprekidanosti, neizrečenih mjesta, tišine, što možda najbolje pokazuje (prekinuta) kratka rečenica koja opisuje kako je Isa prekinula Bartholomewa u njegovom sanjarenju o mladosti u Indiji: „Da li“, ispričala se Isa, „prekidam nešto?“ Štoviše, jezik, odnosno smisleni zvukovi, kao da ustupaju mjesto neartikuliranim zvukovima iz različitih izvora. Neki su prirodni (šuštanje stabala i valova, cvrkutanje ptica, hukanje vjetra, mukanje krava), a drugi uzrokovani ljudskim djelovanjem (osim sveprisutnog stroja, gramofona, najglasnija je buka koju stvore avioni u prelijetanju). Kompozicija romana, kojoj je u središtu seoska predstava o povijesti Engleske među, prije i nakon činova koje se susrećemo s likovima, također ne izdvaja posebna mjesta na koja možemo staviti naglasak (ono što je Roland Barthes nazivao „jezgrama“ pripovjednog teksta). Umjesto toga, gotovo da imamo strukturu praznog središta, slično kao u ranijem romanu Woolf, K svjetioniku, gdje središnje mjesto također zauzima eksurs o povijesti isprekidan referencama na likove i događaje.” (iz pogovora Lovre Škopljanca).