Ovogodišnja nagrada za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika dodijeljena je Sanji Iveković, multimedijalnoj umjetnici, feministkinji, aktivistkinji i jednoj od osnivačica Centra za ženske studije.
‘Aktivistica, feministica, performerica i video pionirka, Iveković je umjetnica koja, kako sama kaže, ‘ne isporučuje odgovore, već postavlja pitanja’, pokušavajući učiniti vidljivima goruće društvene probleme kao što su nasilje nad ženama, privatizacija javnog prostora, odnos ljudi prema politici, seksualnosti i prema rodnoj ravnopravnosti’, kazala je članica odbora za nagrade Ljiljana Mihaljević obrazlažući nagradu.
Slijedi cjelovit tekst obrazloženja nagrade.
Aktivistica, feministica, performerica, video pionirka i neposlušno dijete hrvatske umjetnosti – sve ovo ide uz opis umjetnice Sanje Iveković. Umjetnica je započela svoj bogat stvaralački rad zajedno s generacijom hrvatskih i jugoslavenskih umjetnika koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća, u periodu u kojem se umjetnici prisvojiši post-duchampovske poteze za propitivanje modernističke doktrine, polako počinju oslobađati utjecaja institucionalnog mainstreama i postavljaju temelje Nove umjetničke prakse koja djeluje kao antipod službenoj umjetnosti. Sanja Iveković u tom periodu producira djela cross- kulturalne rezonancije koja se kreću od konceptualnih fotomontaža do videa i performansa. Dok je sedamdesetih godina Iveković propitivala uvjerljivost kvalitete masovnih medija, devedesetih – padom berlinskog zida, raspadom Jugoslavije, te nacionalnim zanosom mlade hrvatske države – ona svoj umjetnički interes usmjerava na transformaciju stvarnosti iz socijalističkog u postsocijalistički politički sustav.
Treba naglasiti da je Iveković od početka svoje karijere do danas kontinuirano zainteresirana za položaj i prava žena u društvu. To možemo prepoznati već u njenim ranim radovima kao što su Dvostruki život (1975.-76.) rad u kojem 66 fotografija iz svog privatnog života suprostavlja fotografijama fotomodela preuzetih iz modnih časopisa spajajući ih na temelju sličnosti u pozama, situacijama ili lokacijama. Slijedi cijeli niz radova koji se bavi feminističkom tematikom: Struktura (1975.-76.), Papirnate žene (1976.-77.), Make Up – Make Down (1978.), Ženska kuća te možda njen najpoznatiji javni projekt – Lady Rosa Luxemburg (2001.) kojim propituje svrhu i ulogu javnog spomenika gdje su žene zastupljene samo kao alegorijske figure i simboličke nositeljice nacionalne povijesti. Ideju za ovaj rad Iveković je temeljila na istraživanju povijesti luksemburškog pokreta otpora za vrijeme Drugog svjetskog rata i činjenici da je ženska borba, iako su žene odigrale značaju ulogu, ostala nezamijećena i izvan službene povijesti. Umjetnica je prikazala lik Nike – simbola pobjede kao trudnu, stvarnu ženu što možemo protumačiti kao pokušaj vraćanja ženske figure na zasluženo mjesto u povijesti.
Sanja Iveković je izlagala na mnogim domaćim i međunarodnim izložbama od kojih posebno ističemo: Istambulski biennale 2007., Documenta u Kasselu (2002. i 2007.), Manifesta u Luxemburgu (1998.), te dvije recentne retrospektivne izložbe u njujorškoj MoMa-i i luksembuškom Mudam-u.
Sanja Iveković je umjetnica koja, prema vlastitim riječima, ne isporučuje odgovore, već postavlja pitanja pokušavajući učiniti vidljivima goruće društvene probleme kao što su: nasilje nad ženama, privatizacija javnog prostora, odnos ljudi prema politici, seksualnosti i prema rodnoj ravnopravnosti.
Umjetnica koja ne vjeruje u ideju umjetnika s velikom misijom i koja tvrdi kako je sve u malim koracima, upravo je pomoću tih malih koraka učinila vidljivim ono nevidljivo, stvorila je napuklinu, zapravo iskliznuće postojećih stabilnih i fiksnih pozicija stvorivši nova značenja (Bojana Pejić) i na taj način postala nezaobilaznim krivcem promjene percepcije naše stvarnosti.
