“Poezija nije luksuz. Poezija je vitalna potreba naše egzistencije. Ona stvara kvalitetu svjetla prema kojem usmjeravamo svoje nade i snove za preživljavanjem i promjenom, djelujući prvo u jeziku, onda u ideji, da bi na kraju dovela do konkretnih akcija”, napisala je Audre Lorde.

I zbilja, femističko pjesništvo upravo nas danas u okviru življene empirije razornih posljedica socijalno-političke krize u koju neminovno ulazi i okvir kulturne proizvodnje, uči novim principima kako umjetničke kreacije, tako i rekonceptualizaciji metodologije emocionalnog preživljavanja. Svaka pojedinačna kriza kulturne proizvodnje snažno utječe na sve vrste i discipline umjetničkog rada, a pjesništvo se i u regularnim proizvodnim uvjetima izdvaja slabašnim materijalnim potporama, konzervativnom izdavačkom politikom i relativno umjerenom vidljivošću. Istovremeno, upravo zbog navedenih kuturnih tendencija, feminističko se pjesništvo izdvaja svojom estetsko-etičkom žilavošću, sklonošću inovaciji i aktivističkom progresivnošću. Utoliko feminističko pjesništvo nije tek polje poetičkog istraživanja ljudske afektologije ili pak zamašnjak feminističke borbe, već i doprinos trajnom nagnuću novih artikulacija stvarnosti.

Treća otvara poziv tekstovima koji iznose analitički pluralitet spram autorskih i istraživačkih tendencija u feminističkom pjesništvu stare, srednje i nove generacije. Poseban su fokus broja suvremene tendencije i snažni novi glasovi u odabranom poetsko-aktivističkom polju od kojih je s jedne strane zamjetna pojava novog vala ispovjedne poezije, a s druge strane potreba za alteracijama pjesničkog okvira. Sublimirajući tekovine globalno-relevantnih pjesnikinja poput Sylvie Plath, Anne Sexton ili Adrienne Rich, javljaju se novi glasovi, pri čemu ovaj broj nastoji psebnu pažnju valja usmjeriti lirskim intervencijama i inovativnim tendencijama suvremenog feminističkog pjesništva: žanrovski pojačano hibridnom „plavom studiju“ Rachel Blau duPlessis, poeziji dramativnosti socijalnih kategorija Carol Ann Duffy, filozfskoj i političkoj ironiji Denise Riley, prevrednovanju ženske marginalnosti u djelima Kamale Das, Ingrid de Kok, Micere Githae Mugo i drugih postkolonijalnih pjesnikinja.

Posebno relevantnim ističemo sklonost (komparatističkoj, koliko i književno-povijesnoj, teorijskoj te socijalno-političkoj) analizi snažnih ženskih glasova srednje i nove generacije pjesnikinja južnoslavenskih prostora poput: Dorte Jagić, Aide Bagić, Ane Brnardić, Monike Herceg, Maje Solar, Sibile Petlevski, Olje Savičević Ivančević, Tatjane Gromače, Staše Aras, Eveline Rudan, Nade Topić, Ivane Bodrožić, Ivane Buljan Legati,  Marije Dejanović, Darije Žilić, Ane Ristović, Jasmine Topić, Danice Pavlović, Natalije Marković, Jelene Savić, Ivane Maksić, Sofije Živković, Nadije Rebronja, Adise Basić, Šejle Šehabović, Tanje Stupar Trifunović, Tanje Bakić, Lene Ruth Stefanović, Jelene Nelević Martinović, Marije Krivokapić, Rebeke Cilović, Katarine Sarić, Stanke Radjenović, etc.

 

Rok za predaju radova: 15.05.2021.

 

Tekstove slati na adresu: ngovedić@gmail.com; doroteau6@gmail.com; dorotea.susak@zenstud.hr