Umrla je Dubravka Ugrešić, autorica knjiga koje su obilježile cijelu jednu epohu, i postale nezaobilazni dio svih nas. Od Štefice Cvek u kojoj se i danas prepoznaju sve čitateljice ženske proze kao njezine prave junakinje, do Baba Jage, manifesta ženske snage u svijetu koji (i dalje) ne voli žene; od Forsiranja romana reke u kojem je Zagreb bio mjesto susretanja, do Muzeja bezuvjetne predaje i Ministarstva boli, u kojima su Berlin i Amsterdam mjesta izbjeglištva, nevoljnih i voljnih odmicanja od nasilja, rata, kontrole i prinude. Dubravka Ugrešić, koja je prvo hrvatskim i (post)jugoslavenskim prostorima pružila ogledalo u kojem se vidjelo sve ono sto bi inače bilo tako ugodno prešutjeti, i koja je potom to isto ogledalo okrenula prema Evropi, pisala je u svojim esejima o njezinim dubokim, nikada prevaziđenim podjelama na Istok i Zapad, na one koji imaju moć i na one koji uvijek ostaju na margini.
Autorica koja nas je naučila da vidimo nevidljivo i da vidimo sebe kao žene u svijetu koji nas želi učiniti nevidljivima; koja je od sebe i od svih nas zahtijevala da ne pristajemo na laži patrijarhata, nacionalizma, rata, mizoginije; koja je uvijek govorila samo u svoje ime, odbijajući grupne identitete, braneći svoje pravo da bude “nitko”, Druga i Drugačija. Dubravkin je etički kredo bio da se kao spisateljica suprotstavlja svakoj vlasti i da, čineći to u svoje ime, preuzima odgovornost za izgovoreno. Ali je pri tom i duboko vjerovala u to kako književnost mora zadržati svoje pravo na Drugost i svoju autonomiju, što je i bio njezin kredo u pisanju. Još dugo će nam trebati da se naviknemo na pomisao kako više neće biti njezinih novih knjiga i tekstova. Ostaje li tanušna nada njezinih vjernih čitateljica da je odlazak pripovjedačice koja nas u Lisici napušta obavijena crvenim repovima tek prozna varka? Valja nam pažljivo čitati i voljeti njezine knjige koje imamo, u njima je toliko toga važnog što nama i budućim generacijama autorica ima za reći.
Jasmina Lukić
Zatečene gubitkom književnice koja je po svojim vrlinama bila pripadnica one rijetke književno-kritičke avangarde angažiranog feminizma, obraćamo se tek s nekoliko notica.
Dubravka Ugrešić zadužila je mnoge s ovih kulturnih prostora, napose one pritješnjene samocenzurom i nijemošću vlastitog oglašavanja zbog političkih kalkulacija i fleksibilnih podobnosti, no to nije naša priča.
Feministički “dug” je ono što je nama važno, a to znači transgeneracijsko proučavanje i dijalogiziranje njezinog iznimnog djela i feminističku odgovornost za uvide, analize i artikulaciju njezine umjetničke proze.
Dubravka Ugrešić bila je obrazovana, duhovita, iskričava, hrabra, ali prije svega iznimno nadarena spisateljica, vrsna u svom spisateljskom umijeću, koja u zadnja četiri desetljeća pravi “epistemološki rez” u književnosti načinom na koji se poigrava sa stereotipnim rodnim obrascima te oblikuje svoje ženske likove, od Štefice Cvek preko Babe Jage do Irine Farris u romanu Lisice, istodobno podrivajući granice između književnog i teorijskog diskursa, žanrova i znanih tekstualnosti. Nedvojbenom britkošću, čudesnom ironijom, osobnom ludičkom gestom koja na tekstualnoj i metatekstualnoj razini raščinjava aporije suvremenosti ona nas sučeljava s trivijalnim dramatskim zapletima svakodnevice u kojoj pitanja poput tijela, roda, spola, teksta, a napose ženskosti dobivaju zasebno mjesto u životima njezinih junakinja i njihovu auto-poetičkom imaginariju. Autorica romana Štefica Cvek u raljama života, Kultura laži, Forsiranje romana-reke, Baba Jaga je snijela jaje, Lisica kao i niza esejističkih publikacija poput Muzeja bezuvjetne predaje, Ministarstva boli, Doba kože i zadnjeg djela Brnjice za vještice, raščaravajući životnost svojih junakinja prisutnu u fikcijskim sklopovima njezinih djela u poveznici parodijske estetizacije i apsurdne svakodnevice, razigrava obrate pojedinačnih patrijarhalno-zakopčanih življenja i postavlja beskompromisna feministička pitanja. Priznata i nagrađivana, jedna je od najprevođenijih autorica s ovih prostora, uvijek izložena, dosljedna i svoja.
U nekoliko navrata bila je u Centru za ženske studije, najčešće kao gošća Jasmine Lukić, osnivačice i članice Centra, u okviru kolegija Ženska književnost i žensko pismo, no dva susreta zavrjeđuju posebnu pozornost. Još davne ratne 1995. godine kada je u mjesecu svibnju pred prepunom dvoranom Etnografskog muzeja, gdje nas je ugostila Željka Jelavić, govorila o svom književnom “statusu” i poziciji neželjenog egzila; i onaj, desetljeće i kusur poslije, u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke, a razgovor se vodio o Muzeju bezuvjetne predaje, ženskim ulozima u post-ratnim okolnostima, nacionalnim neumnostima i isključenjima, te egzilu kao prostoru/vremenu drugosti, ali i novog umještanja, ili tragom Jasmininog iskaza, „unutarnjeg obrata“. Prisutnosti/odsutnosti, nepremostive gromade povreda, otuđeni grad, a potom šušur gostoljubivog, samoživog Dolca, kao oaze usred “zaključane” akademske zajednice i općeg prešućivanje, činile su feministički razgovor s autoricom, uza svu tematsku i ideološku srodnost, iznimno zahtjevnim.
U mjeri u kojoj je u međuvremenu prihvatila egzil ne više kao život u limbu već kao mjesto udomaćenja, odnosno osviješteno udomaćivanje onkraj i protiv nacionalnih domova i domovina, Dubravka Ugrešić istodobno transformira i feministički pristup književnom djelu “udomaćujući” feminizam ne samo kao analitičku alatku već i kao svoju jasnu kritičku poziciju. Jedino je feminizam dosljedan projekt radikalne društvene promjene, a njegovo ostvarenje moguće je, kako sama autorica obrazlaže u Brnjici za vještice, u okviru kulture lijeve pobune na ovim prostorima. Jedino je feminizam onaj disidentski glas koji kroz transnacionalnu i dekolonijalnu optiku autoričinog glasa, pronosi kulturu otpora u mapi suvremenog “post-Istoka”. I utoliko je neodgodiv i moćan a, vraćajući se na Dubravku Ugrešić i feministički “dug”, obvezujući za feministkinje.
Biljana i Renata