Prije dvadeset godina, 10. rujna 2002. umrla je Žarana Papić, iznimna teoretičarka i promicateljica feminističke kritičke misli i doajenka jugoslavenskog feminističkog pokreta. Snagom i kreativnošću teorijskog imaginarija o feminizmu (tzv. ženskom pitanju u socijalizmu, dihotomiji spolnosti i kulture, prijeporima ‘istočnog’ i ‘zapadnog’ feminizma, sponi patrijarhalne i nacionalističke agresije, ‘turbofašizmu’, politici tijela i dr.) i političnošću svog antiratnog angažmana ona je živjela/stvarala feminizam bez primisli da će temeljno odrediti jednu feminističku epohu. I to počevši od međunarodne konferencije „Drug-ca žena: žensko pitanje – novi pristup?“, koju je inicirala i zajedno s Dunjom Blažević i Nadom Ler Sofronić organizirala 1978. godine, a koja spada u ključne feminističke kronotope jugoslavenskog feminizma, do antiratnog angažmana unutar Žena u crnom i inicijative „Aktivistkinje prelaze granice“ 1994. godine u okviru mirovne mreže Transeuropéennes kada se jasno usprotivljuje srbijanskoj politici i nacionalističko-militarističkim projektima razaranja. Kritički preispitujući političke paradigme i kontekste (lokalne i globalne) koji kreiraju žice i svakojake granice u ljudskom svijetu, ona sve vrijeme djeluje na susjecištu aktivizma i teorije kao i teorijskih disciplina (antropologije, filozofije, teorije kulture, sociologije) pronicljivim i smislenim prigovaranjima i teorijskim prijelazima, svjesna važnosti inter/intradisciplinarnih vrenja i iskrenja. Kao i etičkog pozicioniranja onkraj samodovoljnosti teorijskih uvida, a u korist feminističke politike znanja.
Bila je jedna od osnivačica beogradskog Centra za ženske studije gdje je i predavala, a bila je i s nama i kao podržavateljica zagrebačkog Centra za ženske studije od samih početaka i kao predavačica unutar programa „Žene u kulturalnim teorijama“ 2000-te i kao jedna od aktivnih sudionica naših poslijediplomskih seminara na IUC-u u Dubrovniku. U časopisu Treća 2001. godine (Treća, br. 1-2, vol. III) objavljen je Žaranin tekst „Europa nakon 1989: etnički ratovi, fašizacija života i politika tijela u Srbiji.“
Napisala je i uredila nekoliko knjiga i objavila više studija, znanstvenih tekstova i eseja, pri čemu valja spomenuti knjigu Žarane Papić Antropologija žene (Beograd: Edicija XX vek, 1983. ) koju je uredila u suradnji s Lydijom Sklevicky, Sociologija i feminizam. Savremeni pokret i misao o oslobođenju žena i njegov uticaj na sociologiju (Beograd: Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, 1989.), Polnost i kultura. Telo i znanje u socijalnoj antropologiji (Beograd: Edicija XX vek, 1997.) i Feminists Under Fire: Exchanges Across War Zones (ur.) W. Giles, M. de Alwis, E. Klein, N. Silva, M. Korać, Đ. Knežević, Ž. Papić (Toronto: Between the Lines, 2003). Žaranin teorijski opus, uključujući i njezina promišljanja koja su prezentirana u nizu intervjua, sabran je i predstavljen u knjizi Žarana Papić. Tekstovi 1977-2002(Beograd: Centar za studije roda i politike, Fakultet političkih nauka, Rekonstrukcija Ženski fond i Žene u crnom, 2012) (ur. Adriana Zaharijević, Zorica Ivanović i Daša Duhaček).
Žarani zacijelo pripada naša budućnost u mjeri u kojoj možemo razabrati značenja njezinih uvida za feminizam i generacijske prijenose/poveznice.
U ime Centra za ženske studije, Biljana K.