Rok: 10. rujna 2022. godine
Tekstove slati na e-mail: casopistreca@gmail.com
Politike promicanja ljudskih prava danas
Od svog donošenja od strane UN-a 1948. godine, Deklaracija o ljudskim pravima trebala je postati zajednički pravni standard zemalja članica koje bi svojim institucijama i senzibiliziranom javnošću jamčila svim članovima društva njihovu zaštitu. No, s obzirom da se ista realizira kroz unutarnje zakonodavstvo i kroz prava građana, a ne pojedinaca i skupina naprosto kao ljudskih bića, političko pripadanje i priznanje tog pripadanja od strane organizirane zajednice postalo je kriterijem za one unutar i izvan njihovog važenja, ostavljajući skupine bez statusa građanstva poput migranata u vrlo ranjivom položaju. Zbog specifičnog položaja pojedinih skupina čija su prava ostala u sjeni kulturnih predrasuda poput ljudskih prava žena, 1979. godine donesena je međunarodna povelja o pravima žena CEDAW, a MAPUTO protokol ili Protokol za prava žena Afrike trebao je spriječiti korištenje kulture za opravdanje rodnog nasilja.
Jedan od razloga i današnjih neslaganja oko politike ljudskih prava, kako piše Mark Goodale, je da su pojedini društveni pokreti u svojoj borbi da realiziraju prava određenih skupina različito shvaćali i samu ulogu prava pa su tako, primjerice, zakoni mogli biti „prepreka društvenoj promjeni u smislu dijela strukture moći koju valja promijeniti“. S druge strane, da bi se ona učinkovito implementirala u pojedino zakonodavstvo valja pritom voditi računa i o onim manje vidljivim diskriminatornim praksama kroz institucijski i jezično sedimentirane ideologije. U tom smislu, politika ljudskih prava može biti, osim interesima pojedinih skupina, osujećena i nevidljivim djelovanjem predrasuda i kulture koje prema Marit Melhuus „sortiraju ljude u kategorije“ na način da definiraju koje skupine zaslužuju pravnu zaštitu a koje ne, tko može biti građaninom ili koje vrste rada valja zaštiti. S obzirom da zakoni definiraju ne samo kako ćemo percipirati druge već imaju utjecaj i samorazumijevanje pojedinca i kao viđenje vlastitih mogućnosti „postavljanjem kategorija unutar kojih su pojedini identiteti priznati ili marginalizirani“, važnost nadnacionalne politike koja propituje takve kategorije i ima utjecaj na njihovu rekonfiguraciju u smislu inkluzivnijeg društva, ne treba dodatno objašnjavati.
U ovom broju Treće posebno nas zanima status ljudskih prava kroz prizmu feminizma, zbog čega posebno predlažemo pogled spram konstrukcije zahtjeva za novim, kritičkim artikulacijama inkluzivnih pravnih kategorija “odozdo”, odnosno iz aktivističkih iskustava. Pod aktivizmom ne mislimo samo na (veoma važne) prosvjedničke akcije, nego i na utjecajne akcije strateških solidarnosti i javnih litigacija, baš kao i akademskog aktivističkog zagovaranja feminističkih agendi. Zanimaju nas pravne, politološke, povijesne, antropološke, filozofske, estetičke, književnoteorijske, izvedbene i sve ostale kritičke analize konstrukcije ljudskih prava s obzirom na iskustva diskriminacije po rodnoj osnovi. Uz feministički konstitucionalizam, predlažemo fokusiranje na ratno pravo, mirotvorni aktivizam, odnos prava i pravednosti, politike zagovaranja ljudskih prava svih manjinskih seksualnih i rodnih skupina, razmatranje razlika o ženskim ljudskim pravima u različitim ekonomsko-političkim, religijskim, kolonijalnim i post-kolonijalnim kontekstima, razmatranje sistemskog nasilja kasnog kapitalizma s obzirom na rodne razlike u radničkim pravima, reproduktivnim pravima, obiteljskim pravima kao i pravima na edukaciju.
Unatoč brojnim problemima, ono što je kratka povijest međunarodne politike ljudskih prava pokazala, ispremreženost je i međuovisnost prava pojedinaca i različitih čimbenika, pri čemu je politika njihova promicanja odigrala važnu ulogu u osnaživanju ranjivih i marginaliziranih skupina da se za njih izbore. Premda se danas nalazimo u post-utopijskom vremenu kako političke realnosti, tako i međunarodne politike ljudskih prava (Goodale), čini se da njezini ciljevi ipak ostaju važan oblik otrežnjenog angažmana koji nadilazi trenutne političke pragmatizme, počevši od senzibiliziranja za njihova masovna i radikalna kršenja.
Tekstove za novi broj Treće molimo poslati do 10. rujna 2022. godine na e-mail: casopistreca@gmail.com