Broj Treće tematskoga sklopa „Feminizam i vizualne umjetnosti: kritičke strategije 21. stoljeća” (2023.) nastaje u vremenskom rasteru između dviju knjiga o feminističkoj umjetnosti bivše države; mislimo na knjigu Anje Foerschner Female Art and Agency in Yugoslavia, 1971-2001, koja je najavljena za 2024., i objavljenu knjigu Jasmine Tumbas, čiji smo prikaz objavili u prethodnom broju Treće (autorica prikaza Martina Munivrana). Spomenuta knjiga Anje Foerschner, kako je istaknuto u najavi, koristeći osnivanje Studentskoga kulturnog centra Beograd 1971. kao polazište, detaljno opisuje pionirski rad kustosica, gdje su razvile radikalne izložbene koncepte i programe koji su pridonijeli razvoju nove umjetničke prakse i pozicionirali Jugoslaviju na karti međunarodne poslijeratne avangarde. Jednako tako autorica istražuje djelovanje umjetnica u tada novim područjima umjetnosti performansa, videoumjetnosti i umjetnosti novih medija te kako su kulturne radnice hrabro koristile svoj rad za promicanje diskursa o rodu, seksualnosti i ženskom tijelu, i to u doba deklaracije šovinističko-nacionalističkih režima koji su nastali nakon raspada Jugoslavije.

Kao što je Nataša Govedić istaknula u pozivu za ovaj broj, tijekom 20. stoljeća feministička likovna kritika i feministička umjetnost prolaze kroz nekoliko etapa izgradnje i uspostave feminističkih jezika vizualnih umjetnosti: inicijalno osporavanje esencijalističke kategorije „ženskog iskustva” i inzistiranja na tome da je „žena” reprezentacijska i projekcijska kategorija, znak, a ne materija; subjekt, a ne objekt; odnosno umjetnica, a ne samo model. Potom slijedi vrlo intenzivni period feminističke umjetnosti koja u šezdesetima i sedamdesetima otvoreno polemizira sa sustavom eksploatacije ženskog iskustva i mizoginim društvenim stereotipima, na što se u osamdesetima nadovezuje feministička umjetnost kroz prakse pažljivog, često ironičnog i sardoničnog evidentiranja različitih kompleksnih materijalnosti življenog iskustva ženskog tijela i kritike njegove javne marginalizacije. U devedesetima dolazi do uspostavljanja kategorije roda-kao-izvedbe i samim time performativnosti kao prizme kroz koju se promatra svaka feministička gesta. U svim ovim etapama, kako su tvrdile još Griselda Pollock i Rozsika Parker, feministička umjetnost ulazi i u izravnu revalorizaciju i u nadopisivanje cjelokupnog kanona povijesti umjetnosti, služeći se i novim medijima i heterogenim tehnologijama izvedbe. Pritom feminizmi vizualnih umjetnica ostaju vrlo različitih ideologijskih predznaka i shvaćanja rodnosti; tako se eminentna umjetnica Mary Kelly priklanja izrazito antiesencijalističkom poimanju feminističke umjetnosti, dok jednako utjecajna Judy Chicago inzistira na unikatnosti roda kao ekonomski i povijesno konkretno življenoga ženskog tijela. Ovo kolebanje između dekonstrukcijske paradigme postrodnosti i aktivističkog inzistiranja na politički i dalje opresivnim rodnim podjelama nastavlja obilježavati sve aspekte feminističke teorije i danas, koliko god da feminizam nastoji istupiti iz polja binarizama i stići do treće, nebinarne ili queer perspektive.

Na istom su tragu knjige koje obilježavaju kunsthistoričarsko proučavanje suodnosa feminizma i vizualnih umjetnosti u postjugoslavenskom prostoru: Feministička likovna kritika i teorija likovnih umjetnosti Ljiljane Kolešnik iz 1999.; Uvod u feminističke teorije slike Branislave Anđelković iz 2002.; Rubne prakse feminističke umjetnosti – primjer: lokalna scena (ur. Irena Bekić i Suzana Marjanić, Knjižnica S.S. Kranjčević, Zagreb, 2022., 144 str.); Tijelo u dijalogu. Ženske performativne prakse u Hrvatskoj (HSAICA, Durieux, 2016.) Ružice Šimunović, kao i knjige Kronotop hrvatskoga performansa: od Travelera do danas (2014.) i Topoi umjetnosti performansa: lokalna scena (2017.) Suzane Marjanić. Krajem 20. i početkom 21. stoljeća pojavljuje se niz kustoskih praksi koje stavljaju fokus na feministički izričaj, u čemu prednjače kolektiv WHW, kustoski kolektiv Kontejner i kustoski kolektiv [BLOK], pri čemu je potonji pokrenuo i seminar Feminističke perspektive na kritičke kulturne prakse. Brojni portali također počinju intenzivno pisati o vizualnim umjetnicama (VoxFeminae, Muf, Libela), kao što se i izvedbeni festivali okreću tematici „Zagrebački trgovi ne pamte žene” u organizaciji UrbanFestivala. Sadržajna intencija ovog broja časopisa Treća jest predstaviti te analizirati temeljne odnose feminizma i vizualne umjetnosti, dakako, na odabranim primjerima te artikulirati feminističke pozicije spram novih tendencija u vizualnoj/performativnoj umjetnosti tijekom dvaju zadnjih desetljeća, ali i dokumentirati autoreferencijalne pozicije umjetnica.

Novi broj Treće možete pročitati ovdje.