Postoje ljudska bića velikog formata, a dogodi im se da budu intelektualci koji mapiraju jedno vrijeme. Kao što postoje i intelektualci koji svojim životom svjedoče kako je bivati ljudskim bićem vrlina koja se ne zatomljuje ni zakriva titulama i karijernim putanjama. Znajući da je smisao življenja u onim neraskidivim poveznicama promišljajućeg i življenog, umnog i humanističkog, umjetničkog i egzistencijalnog, ludičkog i imaginativnog, oni hodaju svijetom na drukčiji način. Prelazeći opreke, znanstveno disciplinarne i svakojake druge, iskazujući osjetljivost i brižnost za svoje suputnike/ce i društvene sugovornike/ce, motreći svijet kroz kritičke leće svjesni da reagiranje na nejednakosti, nepravdu i rasijalizaciju društva spada u imperativ njihovog, za svijet sve manje važnog, habitusa. Umijeće kritičke analize, odgovornost i javno djelovanje implicitne su pretpostavke intelektualca koji transgresijom potire neumno i neempatično vrijeme zlovolja, afektivnih privida i nasilja.

Profesor Vjeran Katunarić je po svim značajkama otjelovio taj poziv, djelujući kao kritički intelektualac i to onaj ‘starog kova’, ali i onaj priželjkujući u neinventivnom i neljudskom ‘sada’, čija pronicljiva zapažanja zasijecaju u samu srž društvenih procesa i intenzitet društvenog bivanja. No, kako je moguće iznimnu plemenitost i finoću koje su rijetke osobine znanstvenika takvog ranga uplesti u konfiguraciju kritičkog mislitelja, a kako ćutiti njihove vrednote? Humanist po uvjerenju i znanstvenoj vokaciji, erudit otvoren prema novim spoznajama koje je analizirao i tumačio na iznimne načine, biće koje priziva mekoću u komunikaciji sa svijetom, ako parafraziram čudesno pogođenu misao N.P., autor tridesetak knjiga i bezbroj znanstvenih radova u Hrvatskoj i svijetu, sveučilišni profesor koji je mnoge generacije učio misliti u višestrukom teorijsko-kritičkom ključu na tragu vlastitog etosa. Mnogi ga s pravom smatraju jednim od naših najvažnijih sociologa zadnjih nekoliko decenija, onaj koji je gestom mnogostrukog znanja usidrio suvremene sociološke teorije u složenu arhitekturu sociološke znanosti. Iako je svoje teorijsko klatno sve vrijeme svjesno pomicao prema umjetnosti i umjetničkom motrenju društva, nenasilju i društvenoj margini kao izvorištu smisla i potentnosti kritičkih angažmana bilo u figuri radničke klase, etničkih manjina, ili onih potčinjenih, ponajprije žena.

Razlog ovom oglašavanju na ženskostudijskim stranicama, a u povodu njegovog neprežaljivog odlaska 17. listopada 2023. tiče se feminističkog doprinosa profesora Katunarića posebno u vremenu kada akademski svijet u nas ni ne pomišlja na epistemologiju ženske Drugosti. Ili pak na ženske studije kao akademsku disciplinu za koju se on zalagao. Naša prijateljska i profesionalna bliskost nekako se protezala unutar feminističkih, a u posljednje vrijeme i post-kolonijalnih kopči. Osamdesetih je godina, uz prve feminističke intervencije na tribinama „Čovjek i sistem“, nekoliko mladih teoretičara poput Nenada Miščevića, Dubravka Škiljana i Vjerana Katunarića, na poziv inicijatorica grupe „Žena i društvo“ Sociološkog društva Hrvatske, sudjelovalo u raspravama o feminizmu, jeziku, ženskoj neravnopravnosti, odnosu privatno/javno, psihoanalizi i kritici heteronormativnosti, epistemičkom nasilju i nasilju patrijarhata. Vjeran Katunarić je među njima bio zacijelo najrevnosniji u temeljitom proučavanju teorijske problematike feminizma koja je svoje uprizorenje dobila u autorovoj kultnoj feminističkoj knjizi Ženski eros i civilizacija smrti, objavljenoj 1984. godine u biblioteci izdavačke kuće „Naprijed“, a koja ni danas ne gubi na svojoj relevantnosti.

Autor je svoje teorijske uvide u feministička promišljanja zapretena onomad u marksističku sintagmu ‘žensko pitanje’ predočio na metodički sustavan i posve inovativan način, uglavljujući feminizam u sklop fenomenoloških pristupa o društvu i s njim povezivih teorijskih nelagoda, pri čemu mikro razinske analize služe kao potkrepa njegovoj znanstvenoj svrhovitosti. Pokazujući preciznim analitičkim alatima svu rasutu a pritom i umreženu kompleksnost diskriminatornih praksi utisnutih u „oblike društva“ kad su posrijedi žene, počevši od patrijarhalnih institucionalnih mehanizama, društvenih stereotipa i konstrukcije uloga u društvenoj ekonomiji rada do otuđenja, umnožavanja drugosti i višestrukih nejednakosti, autor je upućivao na drukčije načine spoznavanja koji, imajući u ishodištu emancipacijsku viziju, dekonstruiraju znane znanstvene paradigme.

Knjigu Ženski eros i civilizacija smrti moguće je čitati u kodu tog vremena, no ona je posve suvremena. Uz to, što „sabire teorijsko-epistemologijska pitanja o feminizmu koji predmnijeva protulinearna motrenja, psihoanalitičke prijepore i tumačenje spolnih kategorija i odnosa..“, ona danas nudi nova čitanja marksističkog doprinosa feminizmu ali i prijepora feminističkih pozicioniranja u kontekstu retrogradnih zaokreta, neo-imperijalnih procesa, komodifikacije i novih tipova ženskog opredmećenja, napose spolnog ropstva.

Razgovor s feminističkim djelom profesora Vjerana nerijetko je bio nepriopćivo iskustvo, neovisno o tomu je li se zbivao određenim povodom, teorijskim bistrenjem vlastitih stajališta ili unutar obrazovnih susreta. Svaki početak kolegija Feminističkih teorija koji se odvijao u sveučilišnoj učionici s pogledom kao i svaki modul na temu feminističke epistemologije u Centru za ženske studije započinjao je s autorovim sociološki izvedenim stereotipima o feminizmu i/ili feminizmima. Bio je to onaj začudni trenutak iskrenja i samo-spoznavanja među studentima/icama nakon kojeg, dragi moj profesore, s feminizmom i prihvaćanjem feminizma više nikada nije bilo isto. Ulaz, poniranje, izvidnica, transgresija. I vizija. Feministički doprinos je, imate pravo, u stvaranju „teorije nove strukture“ kako stoji u pogovoru novog izdanja knjige Ženski eros i civilizacija smrti objavljene u sociološkoj biblioteci Naklade Jesenski i Turk 2009. godine. Pritom se za razrješenje deficita spoznavanja modernih teorijskih paradigmi ne traže nikakva ovlaštenja, već suodgovornost žena i muškaraca, teoretičarki i teoretičara u razgrađivanju homosocijalnog znanstvenog polja, odnosno dekolonizaciji spoznaje, te preobrazbi spolnih/rodnih odnosa. To je i nova situacija autorove svjesne subjektivnosti ili čin pristanka na feminističku transgresiju.

Važno mi je još nešto reći oko subjektivizacije, teorijskih prepoznavanja i prijateljstva. U pitanju su dva moja duga. Jedan se tiče obećanja da slijedom vašeg inzistiranja unatrag nekoliko mjeseci za Journal of Social Science Education, napišem tekst o važnosti postkolonijalne teorije za akademsko obrazovanje; drugi, jedne feminističke bilješke za vašu buduću knjigu. Ona se odnosi na socijalnu antropologinju upravo iz onih vremena, a važnu za feminizam, jednu koju smo oboje intenzivno čitali. Zurim u bilješku o Mary Douglas. Intersubjektivizacije i intersubjektivnosti, prostori ponovnog čitanja i odlučivost u smjeru nade. Svemu usprkos. Hvala vam, dragi profesore.

Biljana Kašić, Rotterdam, 24. listopada 2023.